Tom Petru ‘kolebljivcu’ želim zahvaliti na tako životno nepogrješivom odgovoru koji nosim u srcu svakoga dana svoga života: “Gospodine, kome da idemo? Ti imaš riječi života vječnoga. I mi vjerujemo i znamo, Ti si Svetac Božji.” Koliko se puta znam naći u izazovima današnjice kada trebam potvrditi svoju odluku u nasljedovanju nebeskog Učitelja! Mnogi mi žele ponuditi smisao života, radosne dane, ispravnu vjeru, boga o kojem nisam čuo, samo što trebam učiniti jest – pridružiti im se i pustiti Isusa neka govori naivnima! Zaista primamljivo i gotovo nevjerojatno! Sve će biti O.K. i zadovoljstvo neće silaziti s mog lica! Je li to ono što trebam? Odluka slijedi! Iako zadivljen nevjerojatnim ponudama, ipak tu nešto nije kako treba biti! Otkriti smisao života, uživati u radosnim danima, prijateljevati s bogom o kojem nisam slušao, konačno ispravno vjerovati, biti uvijek zadovoljan i to sve bez nebeskog Učitelja koji je Put, Istina i život? Mislim da tako ne ide! Kada bih pristao na takve “iskrene” ponude, ne bih bio ništa bolji od onih koji su u Kafarnaumu, po završetku Isusova govora o kruhu, koji je On sam, za vječni život čovjeka, otišli tražiti smisao i sreću života negdje drugdje, daleko od Isusa! Smisao i sreća života bila je pokraj njih – u lsusu – a oni je nisu prepoznali! Hvala lijepa na primamljivim ponudama današnjeg toliko naprednog doba, ali bez utemeljenja! Ne želim da mi na kraju života uspostave dijagnozu kako Sam bolovao od kafarnaumskog sindroma! Isus je uvijek bio pokraj njega, a on je uporno tražio odgovor na zagonetku života negdje drugdje! Ili skraćeno: pehist!
Josip Šimunović