Na kraju brojnih putova bila su vrata –vrata, koja su bila za kucanje,
vrata, kroz koja sam bio pozivan
vrata, pred kojima sam čekao
vrata, pred kojima sam drhtao od straha
vrata, o kojima je ovisila moja sudbina.
Rijetko sam nalazio vrata koja su bila otvorena
rijetko vrata ljudi, kroz koja sam prolazio i ulazio,
a najrjeđe ljude koji se, pred posljednjim vratima,
odvažni, radosni, opušteni uputiše na put,
iako su bila jedina vrata koja su uvijek bila i bit će
veliki, svijetleći ulaz,
ulaz u život.
Immanuel Jakobs