Četvrtak nakon Presvetoga Trojstva slavi se velika svetkovina – Tijelovo. Pun naziv te svetkovine je: Presveto Tijelo i Krv Kristova. Na Tijelovo Crkva se zaustavlja na misteriju Velikog četvrtka, osobito na misteriju Svete ili Posljednje večere. Isus se tu poklanja svojima, cijeloj svojoj Crkvi, kao zalogaj kruha i gutljaj pića. Isus poklanja, grešnim ljudima, svoje tijelo –kao kruh i svoju krv –kao piće. Na Posljednjoj večeri Isus je ustanovio Euharistiju. Kroz stoljeća i tisućljeća, u svakoj novoj generaciji, ostvaruje s njima „communio-pričest.“ U pričesti Krist ostvaruje zajedništvo –između sebe i nas, svoga nebeskoga Oca i Duha Svetoga, a također i zajedništvo svih vjernika u Crkvi. Dajući sebe u zalogaju svetoga kruha, on i nas želi „pretvoriti“ u sebe: da postanemo, jedan drugomu, jedni drugima kao „zalogaj kruha.“ U tom istom daru kruha i vina, Isus ostvaruje i obnavlja žrtvu na križu.
U ozračju uskrsnog trodnevlja euharistija je više povezana s mukom Kristovom kao spomen njegove smrti i uskrsnuća. Na svetkovinu Presvetog Tijela i Krvi Kristove slavimo euharistiju kao sakrament kojim se Crkva hrani i ujedinjuje u ljubavi
Krist u euharistiji povezuje sve nas: i one koji slave i one koji traže i one koji su blizu Isusu i one koji su daleko. Euharistija je posred svijeta, za preobrazbu svijeta –svih nas. Preobrazbu koja nas čini svjedocima i misionarima čije poslanje počinje kad na poklik „Idite u miru!“ odgovorimo „Bogu hvala!“ Bogu hvala, jer nas je nahranio kako bismo mi mogli hraniti druge i preobražavati svijet.
Slavljenje svetkovine Tijelova vezano je uz viđenje redovnice Julijane iz Lütticha u 13. st. kada je vidjela pun mjesec s crnom mrljom ili kako neki navode rupom i bilo joj je rečeno da ta rupa predstavlja manjak važnog blagdana u crkvenom kalendaru, blagdana najvećeg blaga Crkve –Euharistije.
Njezin ispovjednik, koji je poslije postao papa Urban IV., uvodi 1264. blagdan Tijelova. U 14. stoljeću papa Ivan XXII. širi blagdan na cijelu Rimokatoličku crkvu.