Grci i Rimljani prvog stoljeća štovali su pokojnike treći dan od ukopa, zatim sedmi, četrdeseti i na godišnjicu smrti. Pritom su naglašavali žalost nad pokojnima. Prvi kršćani preuzeli su od njih te građanske običaje, ali su odbacili obredno naricanje i gozbe na grobovima, a umjesto toga uvodili molitve za pokojne s misnom žrtvom kao pridruživanjem pokojnih Kristu raspetom i uskrslom. U vrijeme progona groblja su bila najsigurnija mjesta za okupljanje kršćana, jer je državni zakon dopuštao sabiranje na grobovima.
Godišnji spomen svih vjernih mrtvih počeo se ustaljivati na dan 2. studenoga u samostanima klinijevske reforme od početka 11. stoljeća i brzo se proširio po cijeloj Crkvi.
Od 15. stoljeća nastao je običaj u Španjolskoj da tog dana svaki svećenik smije slaviti tri mise za pokojne, a Benedikt XV. proširio je taj običaj 1915. na sve prezbitere Crkve. Sabor je u Konstituciji o liturgiji odredio preradu sprovodnih obreda da “jasnije izraze vazmeni značaj kršćanske smrti te bolje odgovore prilikama i običajima pojedinih krajeva” (br. 81). Misal sadrži tri misna formulara današnjeg spomena. Molitve tih misa izražavaju vjeru u uskrsnuće mrtvih zato što su krštenjem i vjerom bili pridruženi Kristu Gospodinu. Ovaj je spomen tako važan da se uzima misa vjernih mrtvih ako 2. studenoga padne nedjeljom.
Obnovljeni misal kaže: “Crkva prikazuje za pokojnike euharistijsku žrtvu Kristova vazma da bi, zbog uzajamna zajedništva svih Kristovih udova, ono što jednima isprosi duhovnu pomoć drugima donijelo utjehu nade” (OURM 335). Saborska reforma donijela je 4 nova predslovlja za pokojne s temama: II – jedan umrije za sve; III – Krist je spasenje i život; IV – čovjek u Božjoj ruci; V – novi život kao Božji dar, a tema dosadašnjeg, koji ostaje broj I je: tvojim se vjernima, Gospodine, život mijenja, a ne oduzima. Kristocentričnost kršćanskoga gledanja na smrt lijepo je zgusnuta u pokojničkom predslovlju II: “On jedini smrt prihvati da nas zakona smrti oslobodi; jedini je htio umrijeti da mi zauvijek tebi živimo.”