U drugoj polovici 18. stoljeća u Zagrebačkoj biskupiji nastalo je nekoliko marijanskih proštenišnih mjesta, kamo su u velikom broju hrlili hodočasnici sa svih strana. Ne spominjemo starija prošteništa, nego tek neka koja su nastala u onom vremenu kada je započelo i ono na Trškom Vrhu. To se odnosi na Belec i glasovitu baroknu crkve Majke Božje. U župi Margečan je tada nastalo veliko proštenište u Radovanu, gdje je bio otkriven stari gotički kip Majke Božje, koji se danas ondje štuje, ali ni izdaleka kao tada. Kamenica je tada dobila kapelicu Gospe Snježne, koju je oslikao glasoviti Ranger. Danas je ta kapelica poznatija kao kapela sv. Helene. U Očuri, danas u radobojskoj, a tada u mihovljanskoj župi, bilo je veliko proštenište Majke Božje. Sudbina je tog prošteništa upravo tragična. Kapela je danas pod titularom sv. Jakova, a sve donedavno je bila ruševina. Sve su te kapele nekoć imale sagrađene kuće za smještaj mnogobrojnih svećenika, ispovjednika prigodom proštenja, a sačuvane grafike s prikazima kipova i crkava danas još svjedoče o nekadašnjoj njihovoj proštenjarskoj veličini. Majka Božja Jeruzalemska na Trškom Vrhu unatoč svemu se je održala kao proštenjarsko mjesto do danas te je poslije Marije Bistrice najposjećenije svetište u Zagrebačkoj nadbiskupiji.
Načini hodočašća su sem dakakom promijenili, naročito u najnovije doba, ali trškovrški romari su još uvijek vjerni i mnogobrojni.
Proštenište je privlačilo vjernike i zbog mnogobrojnih uslišanja te ima i svoju »knjigu čudesa«, koja su oslikana u cinkturi, iako su slikarije u bijednom stanju, pojedine posve oštećene i neprepoznatljive.
Gospi Jeruzalemskoj hrlili su vjernici još dok je kip bio obješen na stablu, pa onda u oratoriju, pa u župnoj crkvi, a pogotovo kada je započeta gradnja i obavljena posveta crkve.
Već je župnik Gorup zabilježio da hodočasnici dolaze iz cijeloga Zagorja i iz ostalih hrvatskih krajeva, ali i iz Štajerske, sa svih strana. Teško je danas procijeniti koliki je tada bio broj hodočasnika, ali po činjenici da su za proštenja dolazili mnogi svećenici i redovnici da ispovijedaju hodočasnike i da su se održavali veliki sajmovi u te dane, broj je hodočasnika bio sigurno velik. Prema blagajničkim dnevnicima milostinja prigodom glavnih proštenja u prvoj polovici 19. stoljeća iznosila je od 180 do čak 320 forinti. Uzevši u obzir da su romari bili uglavnom siromasi, koji su davali milostinju od svega nekoliko krajcara, njihov bi se broj mogao kretati od sedam do dvanaest tisuća. Župnik Bedenko u spomenutom opisu biskupu Jordanskom kaže da je prigodom glavnih proštenja jedva dosta 3 000 hostija za pričest hodočasnika. Moglo bi se zaključiti da je svih hodočasnika bilo makar trostruko više. Jedna procjena iz Kalendara Srca Isusova i Marijina iz 1906. g. spominje brojku od čak 100 000 hodočasnika godišnje! Krapinski su pak župnici sastavili popis i raspored hodočasnika iz trinaest dekanata Zagrebačke nadbiskupije, odnosno iz sto trideset i jedne župe, koji su organizirano dolazili na proštenja.
Janko Bedenko u svojemu drugom opisu zapisao i običaje romara u svojem vremenu. Prije toga opisa valja spomenuti da je župnik Bedenko 1850. g. organizirao proslavu stote obljetnice crkve. Zagrebački Katolički list o toj proslavi, među inim, piše: »Na opredjeljeni dan oko devet satih na blagozvučno daleko se razlegavše zamnjenje od umilnih zvonovah, sdruženo s obilnom pucnjavom iz težkih mužarah, skupi se u jedan čas kod župne cerkve, osim mjestne gradjanske čete u svojoj službenoj odjeći, okrom ceha našega, te izvan ovdašnjega gradjanskog poglavarstva, jošte ino nebrojeno množtvo nabožnoga puka, sa svih stranah simo potrudivšega, da svetoj Bogorodici ovom izvanrednom prilikom čim veće svoje strahopočitanje izkaže, da opet dobie utjehe i obodrenja. A tu ti bi se tada stali u sjajni bogomili lanac, te bi tako stupali gori ka kapeli.
To ti je bio obhod, od kakova ravna neima u svoj onoj okolici pametara.«
Bedenko piše da se na sve Marijine blagdane služi u kapeli sveta misa i drži propovijed. On kaže da se na četiri svetkovine hodočašće odvija dva dana: na Duhove, u nedjelju poslije
sv. Margarete, a on to proštenje još uvijek zove i škapularsko, u nedjelju iza Preobraženja, kada se slavi posvetilo crkve, te na Ime Marijino. On tvrdi da se ta četiri proštenja slave od
pamtivijeka Bedenko piše da hodočasnici dolaze, i oni izdaleka, posteći, a kada bi prvi put ugledali crkvu, kleknuli bi i molili se.
Kada bi došli do crkve, bacili bi se na koljena i tako moleći ulazili u crkvu. Potom bi se ispovjedili, pričestili i prisustvovali sv. misi i propovijedi. Zatim bi se okrijepili i opet vraćali u crkvu. Obilazili su, mnogi na koljenima, glavni oltar ili Gospin tron, vršili zavjete, darovali milostinju i svijeće te odlazili na predah. Navečer bi se opet okupili u crkvi i do deset sati u crkvi pjevali marijanske pjesme. Ujutro bi prije odlaska bili na sv. misi. Uglavnom su dolazili u procesiji sa zastavama, neki s glazbom, da tako svečano posvjedoče svoju pobožnost Djevici Mariji.
Već je Zerczalo Marianszko zabilježilo pobožnosti i nekoliko pjesama vlastitih trškovrškom proštenju. Neke su se pjevale prigodom dolaska hodočasnika, neke pak na oproštaju s Jeruzalemskom Gospom. Kajkavske su to pjesme i odnose se baš na Gospu Jeruzalemsku. Nemoguće ih je ovdje u cijelosti prikazati, iako bi to zaslužile, ali neke stihove moramo navesti.
Prva pjesma koju Zerczalo navodi započinje stihovima: »Zdravo arka Bosja mira. Jeruzalemszka Maria, z-szvete zemlye donesena, ovde pri nasz polosena. Od jezero let, je seszt szto y deveto, da nevolye vszake nasse milosztivo nas pomase. Szrechno letto, szrechna vura, gda je dosla nam Maria, szpreko morja glubokoga do kotara krapinszkoga.«
Moglo bi se još nanizati bezbroj pobožnih stihova. Možda ova kitica najbolje izražava vjeru i odanost Gospi Jeruzalemskoj zagorskih romara: »Ar prez tebe moia dussicza vumira. Ne more živeti nit veszela biti doklam vu Krapini tebe nepohodi.«
Tako su pjevali na Trškom Vrhu Marijini hodočasnici prije 250 godina. Današnji romari, nažalost, tako više ne pjevaju. Ali im je duša živa i vesela kada stignu pred taj čudotvorni kipić Jeruzalemske Gospe, na taj komadić raja koji se zove Trški Vrh.
Preuzeto iz Monografije