Dani su prolazili i prolazili. Sjedio sam kraj puta ispružene ruke i ugasla vida. Sâm, napušten i odbačen od sviju! Prisjećao sam se trenutka kada sam se radovao suncu i mjesecu, kada sam se divio ljepoti zvjezdane noći i prvim jutarnjim zrakama, kada sam vidio osmjeh na licima ljudi oko mene. A onda, dogodio se mrak očiju! Oslijepio sam! Odmah su me počeli optuživati da sam nešto učinio za što me je Bog kaznio! Ja sam uvjeren da Bog ne kažnjava, ali tko će vjerovati slijepcu koji prosi i osjeća poglede osude na svom licu. S tom vjerom živio sam svoje dane zavijene u mrak! Dani su prolazili i prolazili, sve dok jednog dana nisam čuo Isusov govor u svojoj blizini. Počeo sam Ga dozivati. On je jedini mogao vratiti vid mojim očima? U to sam vjerovao! Isus me je čuo, poslao po mene i jednostavno me upitao: „Što hoćeš” da ti učinim?“ Što sam mogao, nego na brzinu izustiti: „Učitelju moj, da progledam!“ I,.. I dogodilo se to da ja danas opet vidim, uživam u bojama prirode i ljepoti ljudi oko sebe. I, što je najvažnije, svojim očima više ne napuštam Učitelja! Uvijek sam vjerovao i uvijek ću vjerovati da me Bog nije kaznio kada sam oslijepio! Ta me moja vjera i spasila!
Josip Šimunović