Mnogi od onih koji su se na bilo koji način susreli s nebeskim Učiteljem mogli bi posvjedočiti da je On – nježni dodir Božje ljubavi na obrazu čovjeka, vidljivi pokret Božje brižne ruke u danima darovanog im života. Poput sluge je došao pokazati čovjeku put do vječne sreće. Ponizan i jednostavan, a opet veličanstven i nezaboravan. On nije došao među ljude da Mu služe kao velikašu koji bi, okružen slugama, na znak pucketanja prstiju izricao svoju želju! Ne! On je došao služiti i svoj život dati za čovjeka. Tako je jednom učenicima govorio o kraju svoga zemaljskog života. Kraj Njegova života nije bio baš impresivan i mnogo im je toga trebalo biti protumačeno i složeno u slagalici života Njihova Učitelja! No umjesto da Ga upitaju o smislu Njegovih riječi, oni su raspravljali o nečemu drugome, što je za njih toga trenutka bilo iznimno važno! Tko je od njih najveći? – bila je tema njihove životne rasprave! Isus dobro zna da su Njegovi učenici ljudi kao i svi ostali, da na sebi nose biljeg krhkosti i ljudskosti, pa se nije ljutio što im je rasprava otišla na krivi kolosijek! Da bi netko bio najveći među Njegovim učenicima, nije najvažnije znanje, mudrost, položaj u društvu, vrijeme boravka uz Njega, nego poniznost i raširene ruke na služenje drugima. Raširene ruke spremne pomoći najbolje govore kako na svijetu, i nakon Uzašašća na nebo, Isus hoda ovom zemljom čineći ljudima dobro. Danas mi, Isusovi učenici, posuđujemo Isusu svoje ruke kako bi svi s kojima dolazimo u razne kontakte i s kojima se susrećemo mogli doživjeti Božju blizinu, toplinu. Mjerilo po kojem se mjeri moj položaj među Isusovim učenicima jest broj puta kada sam svojim rukama poslužio drugima onako kako bi to Isus učinio, i kako me je poučio! Po tome me mogu prepoznati da sam Isusov. Koje sam mjesto zauzeo među Isusovim učenicima po poniznom služenju i ispruženim rukama na pomoć?
Josip Šimunović