“Znate, kada vam netko kaže da ste ustaša nemojte misliti da Vas je uvrijedio. Baš suprotno, on Vam je samo rekao da niste srpski sluga. A to je itekako velika pohvala, zar ne?”, poručio je u utorak na tribini akademik Pečarić predstavljajući svoje knjige „Živjela nam antifašistička, tj braniteljska Hrvatska“, „Dva pisma koja su skinula maske: Na hrvatsku šutnju nismo spremni!“ i „Oba su pala”.
U utorak, 15. studenoga u Vjeronaučnoj dvorani u Krapini održana je tribina „Na hrvatsku šutnju nismo spremni”. Gosti tribine bili su akademik Josip Pečarić i novinar Marko Ljubić.
Nakon izlaganja i predstavljanja knjiga gosti su odgovarali na pitanja prisutnih.
Donosimo izlaganje akademika Pečarića:
Dozvolite ma da vas sve lijepo pozdravim i zahvalim se organizatorima velečasnom Tomici Šestaku i g. Krsti Radaku koji je i moderator ove tribine. G. Radak je doista održao sjajno uvodno predavanje.
Velika zahvalnost i novoizabranom podpredsjedniku HNiP-a g. Marku Ljubiću, dragom prijatelju i suradniku koji je i pisac predgovora jedne od tri moje knjige koje večeras predstavljamo, na njegovim sjajnom govoru.
Hrvatska šutnja je itekako doprinjela da mi tek danas mnogo više govorimo o zločinima nad Hrvatima, o Hudoj jami, Vukovaru, Škabrnji, i drugim hrvatskim križnim putevima. Sam naslov tribine je podnaslov jedne od tih knjiga.
U knjigama su dani moji tekstovi nastali tijekom 2015. i 2016. godine.
U njima je dan niz mojih otvorenih pisama, govorim o navodnim antifašistima u RH koji su zapravo bili na strani velikosrpskog fašističkog agresora, o HNES-u, o Društvu za istraživanje trosrukog logora Jasenovac itd.
Zapravo moj publicistički rad ponajbolje je definirao doc. dr. sc. Marko Tokić, predstavljajući u Mostaru moju knjigu “Ako voliš Hrvatsku svoju”, govoreći o četiri stupa moje Hrvatske (“Oba su pala”, str. 63-64):
Tokić je naglasio, piše Glas Brotnja, 05. 12. 2014., da svi koji poznaju akademika Pečarića znaju da je Hercegovac iz Boke Kotorske, ali i čovjek kojemu četiri stupa njegove Hrvatske čine: Franjo Tuđman, Dario Kordić, Marko Perković-Thompson i biskup Vlado Košić, dodavši:
«O njima je pisao, progovorio o njihovoj ljubavi prema Hrvatskoj, prema Hrvatima, ali pisao je akademik Pečarić i o generalu Praljku, hrvatskom branitelju Veljku Mariću naglašavajući kako neće biti sretan dok i zadnji hrvatski branitelj ne izađe iz zatvora. Akademik Pečarić voli Hrvatsku svoju, no osim što piše o onima koji vole i žive Hrvatsku on piše i o onima koji ne vole Hrvatsku i svoj hrvatski narod, pa upravo zbog toga što jasno i glasno upućuje na aktualno stanje u zemlji Hrvata često je prešućivan od medija u službi aktualne vlasti.”
Iako Tokić govori o mojoj Hrvatskoj, uostalom i dr. sc. Damir Pešorda je svom uvodu u knjigu dao naslov Pečarićeva Hrvatska, jasno je da oni misle na onu Hrvatsku koju sam stavio u naslovu knjige Za hrvatsku Hrvatsku, Zagreb 2001. Na Hrvatsku kakvu žele svi državotvorni Hrvati.
Također, čini mi se da je dr. Tokić govoreći o četiri stupa Hrvatske govorio o četiri skupine hrvatskih ljudi koji su najzaslužniji za opstojnost Hrvatske, a dao im je imena onih najnapadanijih među njima od sluganskih političara i medija u RH i drugdje.
Franjo Tuđman je sigurno najomraženiji i najnapadaniji od onih koji ne vole ni hrvatski narod ni hrvatsku državu i predstavlja sve one koji su najzaslužniji za stvaranje Hrvatske. Tu je sigurno i ratni ministar Gojko Šušak, branitelji…
Dario Kordić predstavlja sve one koji su stradali zbog svoje ljubavi prema hrvatskom narodu i hrvatskoj državi. Prvo poglavlje knjige govori o njegovom povratku iz zatvora. Davno sam rekao da je osuđen tako što su mu dokazali samo da je Hrvat. I to izuzetan.
Thompson je sigurno najnapadaniji među Hrvatima kojima je Bog dao neki talent i koji ga koriste za dobrobit svoga naroda. O njemu sam napisao dvije knjige; s Matom Kovačevićem Thompson u očima hrvatskih intelektualaca – Bilo je i to jednom u Hrvatskoj, Fortuna, Zagreb, 2008. i Hajka na Thompsona, Zagreb, 2012. Nadam se da u tom stupu pripadam i ja sam.
A biskup Košić predstavlja Crkvu u Hrvata. Crkva je stalna meta ‘hrvatskih’ ljevičara, a posebno biskup Košić.»
U knjizi “Oba su pala” imate cijelo moje predavanje o ovom velikom hrvatskom biskupu a posebno je danas važno pročitati što je on na predstavljanju moje knjige “Vukovar i njegov stožer” na str 66.-69.
Kada već govorimo o četiri stupa na to se sjajno nadovezao stopostotni hrvatski ratni vojni invalid Mario Filipi govoreći o četiri stupa laži, četiri stupa laži protiv hrvatskog naroda i hrvatske države:
1. Stepinac; 2. Za dom spremni; 3. Jasenovac; 4. Ustaše.
Njegov tekst “Ljuljaju se stupovi laži” dan je u knjizi “Dva pisma koja su skinula maske” str. 203.-205.
Zapravo u mojim knjigama naći ćete puno tekstova oko tog trećeg stupa laži – hrvatskog pozdrava ZDS.
Naime, poznato je da sam vodio Peticiju o ZDS kada sam, uz biskupe Košića i Pozaića bio žestoko napadnut u medijima prošle godine. Tada su krili kao zmija noge činjenicu da je peticija bila u obranu Marka Perkovića Thompsona i simbola Domovinskog rata njegove pjesme “Bojna Čavoglave”, s kojom je Thompson započeo koncert u Kninu prošle godine. Ove godine napad se ponovio, ali su sada očekujući pobjedu na izborima otvoreno napali i Thompsona i Bojnu. Pokazali su otvoreno da im je cilj napada i tada bio Domovinski rat.
Napadi ne prestaju do današnjih dana i u knjizi “Oba su pala” imate jedno poglavlje o napadima na mene kao znanstvenika. Uostalom slične napade su doživljeli i kolege povjesničari, pa nedavno i voditelj Hrvatskih studija član suradnik HAZU prof. dr. sc. Mario Grčević.
Pozdrav ZDS je njima posebno važan jer su ga koristili mnogi branitelji u Domovinskom ratu a bio je i službeni pozdrav naših HOS-ovaca koji su bili strah i trepet neprijatelju. Činjenicu kako je to i pozdrav iz NDH pokušavaju iskoristiti i nametnuti mnogima svoju važnost jer eto važnija je pobjeda partizana u Drugom svjetskom ratu nego branitelja koji su pobjedom u Domovinskom ratu stvorili njima neželjenu RH! A to je itekako dobrodošlo mnogima u svijetu koji su podržavali fašističku velikosrpsku agresiju na Hrvatsku. Spomenimo samo slučaj našeg proslavljenog nogometnog reprezentativca Josipa Šimunića. Kada je u Beogradu paljena hrvatska zastava i bila izložena srpska zastava na kojoj je ćirilicom bio napisano ime Vukovar nije nikome smetalo. Ali kada je poslije toga u Zagrebu bila hrvatska zastava na kojoj je bilo i ime Vukovar, delegat je tražio da se ukloni hrvatska zastava. I umjesto da ga lijepo zamole da napusti Hrvatsku, problem je postao Šimunić i ZDS!
Kako im je danas pozivanje na tzv. Antifašizam glavno u napadima na svako hrvatstvo, jednu od knjiga koju večeras predstavljamo nazvao sam “Živjela nam antifašistička tj. braniteljska Hrvatska. Naime, antifašistima se mogu zvati oni koji su pobijedili fašističku agresiju, a ne oni koji su je aktivno ili pasivno pomagali. A hrvatski branitelji su porazili velikosrpski fašizam!
Blago rečeno porazili.
Čini mi se da nisam slučajno na tapetu u RH kao i mnogi drugi sličnih pogleda. Evo nekoliko mojih tvrdnji koje pokazuju da sam s pravom tako tretiran. Ali eto i to ću pokušati objasniti u znaku broja četiri:
1) Prije svega moje stalno ukazivanje na riječi Slobodana Miloševića koji je sedan dana poslije “Oluje” usporedio svoje “borce” sa zečevima, a kao suprotni primjer dao je hrvatske branitelje u Vukovaru. Naslov knjige “Hrvatski genocid: Napravili zečeve od Srba” izuzetno je loše dočekan. Nedavno sam ponovno pisao o HAZU i predstavljanju te knjige):
U tekstu HAZU i protunarodna vlast, dnevno.hr, 10. 05. 2014. opisao sam taj sukob:
Tako već sam naslov moje knjige „Hrvatski genocid: Napravili zečeve od Srba” nekima baš i nije drag. Komentirajući naslov, admiral Davor Domazet Lošo (danas član Vijeća za domovinsku sigurnost Predsjednice RH., J.P.) je na samom predstavljanju knjige ustvrdio da od 1995. godine do danas nitko o tome nije se usudio progovoriti (to posebno izdvajaju i u Hrvatskom tjedniku, 01. 05. 2014.). Nadovezao sam se na našeg admirala ispričavši priču o tom predstavljanju i mojoj Akademiji:
Vjerovali ili ne, zamolio sam da u HAZU pošalju internetom obavijest o ovom predstavljanju. Izgleda da je tako nešto izazvalo pravu paniku. Da se našalim – pitam se jesu li me izbacili iz Akademije što sam se usudio tako nešto napraviti. A zapravo, Akademija je s Miloševićevom izjavom mnogo ranije trebala upoznati hrvatsku javnost, a ne ja!
Doista je to bio strašan genocid – napraviti od ljudi zečeve. Strašno, zar ne?
A ovakvi kao glavni tajnik HAZU i mnogi političari, umjesto da se rugaju “zečevima”, dopuštaju da im razni pupavci, šerbeđije i sl. čak i vladu sastavljaju, da ne spominjemo ostalo.
2) Ovih dana smo svjedoci događaja u Orašju. Bošnjaci su izgubili rat od Srba, spasili ih Hrvati, a žele biti pobjednici. Što im ostaje nego ponašati se po onoj mojoj tvrdnji:
Kad hoćeš od nekog naroda stvoriti neprijatelja – spasi ga od genocida.
A koliko je strašan taj njihov kompleks. Čak i američki vojni ataše kaže kako ih je general Gotovina spasio od genocida ravnom onima iz Drugog svjetskog rata, a oni bi sudili našem velikom generalu!
3) Antifašisti i danas govore o hrvatskim domoljubima kao o ustašama i fašistima. Ovo drugo je naglašeno u zadnje vrijeme jer im to “opravdava” ime, ali posebno je značajno to da smo im ustaše. Kao sve dobre sluge oni znaju što gazde žele, a znamo dobro da su Srbi i mediji i političari i običan narod u Domovinskom ratu hrvatske branitelje nazivali ustašama, a RH Tuđmanovom ustaškom državom. Zapravo, samo su potvrdili moju staru tvrdnju:
Srbi dijele Hrvate na Ustaše i Srpske sluge. A ja ne volim biti sluga.
Kada sam nedavno to ponovio u “Bujici” sutradan me je na ulici zaustavio jedan gospodin i pitao što sam time htio reći. Objasnio sam mu:
Znate, kada vam netko kaže da ste ustaša nemojte misliti da Vas je uvrijedio. Baš suprotno, on Vam je samo rekao da niste srpski sluga. A to je itekako velika pohvala, zar ne? Pa pogledajte te srpske sluge kod nas. Kako netko može biti njihov sluga i pošto su od njih hrvatski branitelji napravili zečeve? Ogavno zar ne?
4) A kako se ponašaju hrvatski političari? Od 2000-e do danas čini se vrijedi moja tvrdnja:
Kad gazda mijenja slugu uvijek nađe boljeg slugu.
Izrekao sam je uvidjevši da Sanaderov dolazak na vlast treba moćnicima jer Račan nije smio uhapsiti generala Gotovinu.
Nadam se da to i danas nije slučaj i da im ovakva vlast treba da bi osudili mog velikog prijatelja generala Praljka i ostale Hrvate iz BiH.
Akademik Josip Pečarić
/preuzeto sa Narod.hr/
“NA HRVATSKU ŠUTNJU NISMO SPREMNI” U KRAPINI: GOVOR KRSTE RADAKA
Poštovane gospođe i gospodo,
srdačno vas pozdravljam u našoj vjeronaučnoj dvorani.
S osobitom radošću i zahvalnošću pozdravljam naše goste: gospodina akademika Josipa Pečarića i gospodina Marka Ljubića. Hvala vam što ste nas počastili svojim dolaskom.
Hvala gospodinu župniku što nas je domaćinski ljubazno primio pod ovaj krov. Neka naša vjeronaučna dvorana u svom sjećanju pohrani i ovaj dragi susret.
Razlog našeg večerašnjeg okupljanja je predstavljanje publicističke djelatnosti akademika Josipa Pečarića i susret s njim poradi onih koji ga poznaju, a osobito poradi onih kojima je nepoznat.
Predstavit ćemo tri od tridesetak njegovih knjiga i to:
- „Živjela nam antifašistička, tj. braniteljska Hrvatska“
- „Dva pisma koja su skinula maske: Na hrvatsku šutnju nismo spremni!“
- „Oba su pala”
O knjigama će više govoriti gospodin Marko Ljubić, a potom će govoriti akademik Josip Pečarić. Nakon izlaganja gospodina akademika možemo postavljati pitanja, dakle porazgovarati s gostima. Nakon razgovora zainteresirani mogu kupiti knjige.
Meni je pripala teška dužnost ukratko vam približiti osobu i djelatnost akademika Josipa Pečarića, čovjeka koji objedinjuje nesvakidašnje talente za prirodne znanosti, osobito matematiku, tehniku, povijest i publicistiku. S obzirom na brojnost i kvalitetu njegovih radova iz svih područja kojima se bavi mnogi pomisle da se radi o dvije osobe. Pogotovo stoga što ga mediji u domovini Hrvatskoj nastoje potpuno zatajiti. Zatajivši akademika Pečarića, njegov svjetski ugled matematičara, njegov opsežni znanstveni i publicistički rad, i nama su zatajili darove koje nam Gospodin po njemu šalje. U ovome kratkom predstavljanju iznijet ću samo dio iz njegova prebogatog znanstvenog i publicističkog rada što nam sigurno ne će umanjiti radost, što je akademik Pečarić naš večerašnji gost.
Rođen je u Kotoru u Boki kotorskoj 2. rujna 1948. godine, gdje je završio osnovnu i srednju školu. Već je tada pokazivao izniman talent za matematiku, ali i trpio, sa svojom obitelji, zbog hrvatskog podrijetla. Na studij je otišao u Beograd jer se nakon studija želio vratiti u Boku. Diplomirao je na Elektrotehničkom fakultetu s radom iz područja nuklearne fizike. Doktorirao je 1982. godine s disertacijom iz područja matematike s naslovom „Jensenove i srodne nejednakosti“.
Jedan od profesora u komisiji na obrani disertacije napisao je: „Na samom početku recimo da bi Pečarićeva disertacija bila prihvatljiva za svako američko sveučilište, štoviše bolja je od većine radnji koje sam vidio. Pečarić je sistematizirao ogromnu količinu materijala koji se godinama publicirao i koji je postao sve kaotičniji (neuređeniji). Sama ta sistematizacija vrijedan je dio rada.
Drugo, Pečarić je pokazao veliku ingenioznost u pronalaženju jednostavnijih dokaza nekih nejednakosti i odgovarajućih generalizacija drugih. Kao rezultat toga mnoge su nejednakosti postale razumljivije. On je također unificirao neke nejednakosti koje su na prvi pogled bile nepovezane.
I konačno dao je mnoge originalne priloge ovom polju“.
Nakon završetka studija radio je u Geomagnetskom institutu u Grockoj te na Građevinskom fakultetu u Beogradu. S obitelji se 1987. godine seli u Zagreb te se zapošljava na Tekstilno-tehnološkom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, gdje i danas radi kao redoviti profesor. Obiteljski je čovjek. Ima tri kćeri, koje slijede očev put znanstvenika.
Prve znanstvene radove iz matematike objavljuje 1976. godine. Narednih desetak godina objavljivao je radove iz fizike i tehnike, a zatim se posvećuje istraživanju matematičkih nejednakosti, sredinama i konveksnim funkcijama. Njegovim je imenom nazvano nekoliko identiteta i nejednakosti, a o primjenama Mond-Pečarićeve metode na operatore u Hilbertovim prostorima objavljene su i dvije monografije. Uz veliki broj članaka u međunarodnim matematičkim časopisima objavio je više matematičkih monografija, matematičkih knjiga te visokoškolske udžbenike. Po broju objavljenih znanstvenih radova svrstan je među prvih deset matematičara na svijetu.
Osnivač je seminara Matematičke nejednakosti i primjene na Matematičkom odjelu Prirodoslovno-matematičkog fakulteta, Sveučilišta u Zagrebu, i s tog je seminara do sada izašlo preko četrdeset doktora znanosti. Danas ovaj seminar također ima i svoj dio na Sveučilištu u Splitu. Briga akademika Pečarića za postdiplomante ne prestaje sa završetkom njihova studija, nego i dalje nastavlja suradnju s njima. Većina od njih danas je zaposlena na sveučilištima.
Kao gostujući profesor nekoliko je puta predavao na sveučilištima u Australiji, Pakistanu, Italiji i Švedskoj, ali surađuje i s kolegama iz SAD-a, Izraela, Gruzije, Kine, Bugarske, Rumunjske. Pokrenuo je međunarodni znanstveni časopis „Matematičke nejednakosti i primjene“ („Mathematical Inequalities and Applications“). Pokrenuo je i još dva časopisa, koja se tiskaju u Zagrebu „Časopis za matematičke nejednakosti“ („Journal of Mathematical Inequalities“) i „Operatori i matrice“ („Operators and Matrices“). Uredništva tih dvaju časopisa čini sedamdesetak uglednih matematičara. On sam član je uredništva dvadesetak međunarodnih časopisa, a recenzent je za više izdavačkih kuća.
Kao pozvani ili plenarni predavač održao je mnoga predavanja na međunarodnim konferencijama, a od 8. do 14. lipnja 2008. godine u hotelu Medena kraj Trogira održana je međunarodna znanstvena konferencija u čast akademika Josipa Pečarića u prigodi njegova 60. rođendana. Prisustvovalo je 135 vrhunskih matematičara iz 27 zemalja. Tom prigodom akademik Pečarić dobio je više priznanja. O ovom skupu eminentnih svjetskih matematičara izvijestio je crticom samo jedan dnevni list i to s netočnim povodom.
U lipnju 2014. godine, pod pokroviteljstvom Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti (Razred za matematičke, fizičke i kemijske znanosti) održana je konferencija pod nazivom „Matematičke nejednakosti i primjena 2014. Konferencija tisuću članaka“ („Mathematical Inequalities and Applications 2014 – One thousand papers conference“) u čast akademika Josipa Pečarića povodom objavljivanja više od 1000 znanstvenih matematičkih radova. Po tome je on jedan od najproduktivnijih svjetskih matematičara.
Za doprinos u znanosti dobio je 1996. godine Državnu nagradu za znanost (prirodne znanosti), a 1999. odlikovan je ordenom Reda Danice hrvatske s likom Ruđera Boškovića.
Od 2000. Godine redoviti član je Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti. Potporu za izbor dalo je osamdesetak poznatih matematičara iz cijelog svijeta. Dopisni je član i Dukljanske (Crnogorske) akademije nauka i umjetnosti, u koju je izabran jednoglasno.
Matematika je tek jedno od mnogih područja njegove zauzetosti. Jednako je vrstan povjesničar, a u publicistici vrlo je plodan i jedan je od najčitanijih autora.
Iza njegovih tridesetak knjiga, kojima uspijeva nadvladati hrvatsku šutnju, ne stoji nikakva institucija nego trud i energija pojedinca kojemu ljubav prema istini i domovini ne da šutjeti, jer – kao što je jednom netko napisao – nakon što vam je dana Riječ (pisana velikim slovom), Riječ ljubavi, vi više ne možete biti nijemi. Njegovi su publicistički interesi raznovrsni i razgranati, ali svi prožeti sviješću o odgovornosti intelektualca za opće dobro. Stoga možemo reći da naš gost živi riječi blaženog kardinala Stepinca (citiram): „Ako mi, u koje narod gleda, ostanemo uspravni u svome dostojanstvu, teško ćemo stradati, ali ćemo sačuvati narod. Ako li pak popustimo, spasit ćemo sebe, ali izgubit ćemo narod“. I dalje: „Bog ne trpi one koji miruju a predodređeni su za borbu“. (kraj citata)
Prekinimo i mi šutnju i pridružimo se akademiku Pečariću čitajući njegove knjige.
Njegove knjige vrlo precizno ulaze u samu srž hrvatskih problema, dotiču mnoge bolne hrvatske rane. Njegove su knjige dar Neba. Daju nam se kao znak odozgora, znak koji se daje čovjeku iz nevidljivoga svijeta. Navedimo samo neke.
Knjigom „Srpski mit o Jasenovcu“ tiskanom 1998. godine, do srži raskrinkava polustoljetna sustavna podmetanja srpske, komunističke i jugoslavenske historiografije i propagande. Nije ga obeshrabrio „bijes mnogih profesionalnih lažljivaca, kvaziznanstvenika, i različitih političkih i medijskih moćnika“, jer se nadahnjuje istinom i ljubavlju domoljuba uvjerenih da će istina pobijediti.
Knjigama „Borba za Boku kotorsku“ iz 1999. i „U Boki kotorskoj svaki kamen govori hrvatski: borba za Boku kotorsku iz 2004.“ godine piše o povijesti Boke kotorske, ističe hrvatsku i katoličku kulturnu baštinu rodnog kraja, te upozorava na borbu Hrvata Bokelja za povratak Boke kotorske u hrvatsku državu. Boka je kotorska naime ostavila neizbrisiv trag u hrvatskoj kulturi.
U jeku sotonizacije Hercegovaca i silne protuhercegovačke kampanje objavljuje knjigu „Hercegovac iz Boke“ upozoravajući na netoleranciju i rasistički odnos prema Hercegovcima.
U jeku napada na hrvatskoga pjevača Marka Perkovića Thompsona akademik se Pečarić ponovo zauzeo za slobodu i pravo na javni govor sabirući tekstove u knjigu „Thompson u očima hrvatskih intelektualaca“.
U knjizi „Kraj vremena veleizdajnika“ sabrani su tekstovi o veleizdajničkoj politici bivšega predsjednika Republike Stjepana Mesića.
Cijeli niz Pečarićevih knjiga kao: „Sramotni sud u Hagu“, „Zločinački sud u Hagu“, „Rasizam svjetskih moćnika” „posvećen je javnoj obrani hrvatskih branitelja, časnika i generala, koje su progonili domaća politika, i sudovi tzv. Međunarodni sud za ratne zločine na području bivše Jugoslavije u Haagu. Zločinačku narav suda obradio je u jednoj, a rasizam, kao njegovu posebno zločestu inačicu, obradio je u drugoj knjizi. Treća knjiga svojevrsno je proširenje već ranije obrađenih tema. U njoj akademik Pečarić, raščlanivši pojedinačne probleme, zapravo raskrinkava postojeći suvremeni svjetski poredak“.
Ostale knjige, koje ne spominjem nisu ništa manje istinoljubive i privlačne za čitanje, ali želim vrijeme sačuvati za naše goste. Stoga samo kratko o knjigama koje su pred nama, a napisane u dvije zadnje godine.
U knjizi „Živjela nam antifašistička, tj. braniteljska Hrvatska“ pokazuje da je razvikani „antifašizam“ zapravo prikriveni fašizam i da su jedini istinski suvremeni antifašisti u Hrvatskoj hrvatski branitelji koji su se suprotstavili agresiji srpskog fašizma na Hrvatsku.
U knjizi „Dva pisma koja su skinula maske: Na hrvatsku šutnju nismo spremni!“, što smo uzeli i za naslov našeg večerašnjeg susreta, zauzima se za slobodu znanstvenih istraživanja i znanstvenog raspravljanja, posebice o logoru Jasenovac, te za uvođenje pozdrava „Za dom spremni“ kao službenog pozdrava Hrvatske vojske, o čemu piše Predsjednici Republike Kolindi Grabar-Kitarović i tada predsjedniku HDZ-a Tomislavu Karamarku.
Knjigom „Oba su pala“ ponovno se snažno zauzima za otvorenu raspravu o našoj povijesti i sadašnjosti. A čovjek bi pomislio da je sloboda znanstveno istraživanja i raspravljanja osigurana samim osamostaljivanjem Republike Hrvatske, da je sama po sebi razumljiva.
Čitajući tekstove akademika Pečarića i razmišljajući o njima kao i o njegovim znanstvenim dostignućima rado se sjećam riječi Aleksandra Soljženicina (citiram): „Za jedan narod imati velikog pisca znači imati drugu vladu“ (kraj citata), ali i riječi biskupa Vlade Košića (citiram): „Ono što on prosuđuje o aktualnim i povijesnim događajima je stvarno vrijedno jer je matematičkom točnošću rečeno. Zato ga vrijedi poslušati i zato je on jedno veliko svjetlo u tami našeg suvremenog hrvatskog društva“.