3. Korizmena nedjelja – Krapina- 8. 3. 2015. – Pastirski pohod
Izl 20,1-17 / 20,1-3. 7-8. 12-17 1 Kor 1,22-25 Iv 2,13-25
Današnja liturgijska čitanja stavljaju nam pred oči dva nezaobilazna, trajno važeća događaja-simbola iz povijesti – s porukom za život u sadašnjosti i budućnosti: Dekalog i Hram, dostojanstvo Boga i čovjeka.
Prvi je događaj: Božji dar Dekaloga na gori Sinaju, Deset zapovijedi. Događaj koji je zahvatio i obilježio moralni status i integritet naraštajâ kroz tisućljeća; i hrvatski je narod po Dekalogu ušao u onu baštinu koja u sebi nosi univerzalne ljudske vrednote a koje su pozitivno oblikovale nazor na svijet i humanizirale ljudsku civilizacije.
Dekalog je temelj Isusova Govora na gori = Blaženstava. Tu je zacrtano čovjekovo dostojanstvo i prava, društveni odnosi, načela pravednost i poštenja u ljubavi, jedinstvo i svetost obitelji, kultura života kroz velikodušno darivanje novoga života, briga za vlasništvo i za okolinu, za sve stvoreno – za taj vrt ljepote našega postojanja.
Uspravno i ponosno kroz život može ići onaj koji se klanja samo Bogu jedinome, i slobodan je pred naletom lažnih bogova, umišljenih i napuhanih ovozemaljskih prolaznih veličina. Naprotiv, tko skida Boga s prijestolja svoga srca, svoje obitelji, svoga naroda, i na to prijestolje stavlja idole- lažna božanstva, postaje njihov rob – i mora im robovati i sramotno im se klanjati.
Više je nego očito: Dekalog= Deset zapovijedi – to je pitanje kulture života i smrti, napretka i opstanka, ili nestanka. Da je u državi Hrvatskoj malo više Dekaloga, ne bismo morali čitati ovakve rugalice: ‘Hrvatska nacija je teški bolesnik – stari smo i siromašni. Demografska slika Hrvatske može se usporediti s lešom koji hoda’ (D. Ćurić. www.vecernji.hr/hrvatska/hrvatska-nacija-je-teski-bolesnik-stari-smo-i-siromasni-972177
I tako: Svi smo mi već mrtve lešine; samo svatko čeka na red svoga ukopa: i pojedinac i nacija. Dakako, ako bude još koga da nas pokopa.
Dekalog nije ništa manje važan od sile teže: kako za uspješan brak i obitelj, za odgoj djece i za društveno-politički život naroda.
Drugi je neizbrisivi događaj jedna od dramatičnih scena iz Evanđelja: Izgon trgovaca iz Hrama, iz kuće Božje i čovjekove. Što znači danas oskvrnuti Hram Božji: čovjekovu dušu, srce, savjest. Isus je inače blag i nježan, pun dobrote i praštanja. Danas nas uči: ima vrednota s kojima se ne trguje, s kojima stojimo ili padamo!
Jesmo li dovoljno hrabri stati u obranu časti Boga i čovjeka, svetosti obitelji, života od začeća do naravne smrti? Jesmo li kadri prepoznati u svakom čovjeku – još nerođenom, malom djetetu, čovjeku u punoj snazi i u onome u sutonu života – lice Kristovo? Ima li u našoj civilizaciji mjesta za djedove i bake – riznice mudrosti života?
Salijeću nas mnoga pitanja: ne ponašamo li se mi kršćani kao bez-životni fosili, bez orijentacije na tržnici svjetonazora? Prepuštamo li polje ljudskih savjesti, ljudskih sudbina: čoporu vukova, bezdušnim učiteljima laži i mržnje, trgovcima ljudskom čašću i dostojanstvom, krivokletnicima, veleizdajnicima, licemjerima?
Kao da se nas ne tiče ako se taj hram – čast i dostojanstvo osobe, kalja i ruši na tolikim područjima: žena-trudnica umjesto časti i poštovanja doživljava prezir i zapostavljanje, odbacivanje – premda se govori o dostojanstvu majke i odgojiteljice; a nacija juri u demografski slom.
Djeca i mladi izloženi su zavodnicima i zlikavcima: jednako na cesti i na ekranima, u navodnom zdravstvenom odgoju, na mjestima odmora i razonode koja se pretvaraju u mračne špilje razbojničke u dimu cigareta, droge i alkohola; mladi napuštaju Domovinu jer im je kod kuće zanijekano pravo rada i dostojanstvo života. I danas odjekuje zov pedagoga: ‘Zašto im hoćete spaliti krila, kad oni žele letjeti?’ (A.Vukasović.. E M 15 /1971, 96-102). Tko i u čije ime razara svijet ideala mladih? Sjećamo li se još: ‘Mrijeti ti ćeš, kada počneš sâm U ideale svoje sumnjati!’ (S.S. Kranjčević. Mojsije).
Gdje je hrabri glas vjernika: odgovornih roditelja, savjesnih narodnih predstavnika, političara – izabranih ili nametnutih; gdje je glas u prilog društva po mjeri čovjeka u duhu Dekaloga: u pravdi i ljubavi, u miru?
Živimo li sebično, bez nade za bolje sutra: ravnodušni spram svega oko nas?
Pastirski pohod jednoj župi, kao ovaj župi sv. Nikole u Krapini, želi ostvariti živi i bratski susret i sa župnikom i sa narodom. Svjesni smo: Naš se svakodnevni život odvija sred uspjeha i neuspjeha, u nošenju križa ali u nadi uskrsne pobjede, zahvaljujući snazi vjere koju mi vjernici crpimo po svetim sakramentima i prokušanim pobožnostima.
Naročitu pozornost dugujemo mladim vjernicima: onima u pripremi za Prvu svetu pričest – sakrament Isusove blizine i ljubavi prema malenima.
Također mislimo i na one koji se pripremaju za sakrament svete Potvrde – sakrament snage Duha Svetoga, hrabrosti i odvažnosti u životu.
Mladi su naša velika nada i od njih mnogo očekujemo na putu procvata i svjedočenja vjere u društvu među svojim vršnjacima. Njima posebno zahvaljujemo za očitovani mladenački ponos i radost i velikodušnost u životu župne zajednice.
Hvale je vrijedna duboko življena simfonija na razini župe, u raznim područjima djelovanja i svjedočenja zajedništva i suradnje: počevši od Župnika i Otaca Franjevaca, Đakona i dragocjenih Časnih Sestara, Župnog pastoralnog i Ekonomskog vijeća.
Tako se svjedoči istinitost otajstva mističnoga Tijela Kristova – Crkve: svaki sa svojom karizmom – od Boga primljenim darom, i poslanjem, doprinosi sveopćem dobru svetosti života župne zajednice, i d4ruštvene zajednice.
Učio nas je, nama tako dragi sveti Ivan Pavao II, i znamo: Crkva ide putem brige za čovjeka pojedinca u njegovoj cjelini. Crkva živi usred naroda – za narod. Tako i župa sv. Nikole ovdje u Krapini.
Za pohvalu je da se nastoji ostvarivati skladna suradnja crkvenih i gradskih napora i pothvata i udruga za boljitak čovjeka u gradu Krapini, u Krapinsko-zagorskoj županiji, i konačno u cijeloj domovini Hrvatskoj.
Međusobno poštivanje i uvažavanje vlastitih područja slobode i djelovanja jamstvo je sloge i napretka kako Crkve tako i Domovine. Na tome se području očekuje trajna velikodušna iskrena suradnja. Niti suprotstavljanje niti ravnodušnost – nema mjesta u čestitu srcu. Svi zajedno želimo graditi bolju budućnost.
Govori Papa Franjo: ‘Ravnodušnost prema bližnjemu i prema Bogu predstavlja stvarnu napast također za nas kršćane. Imamo stoga potrebu svake godine u korizmi čuti vapaj prorokâ koji dižu svoj glas i bude naše uspavane savjesti. Bog nije ravnodušan prema svijetu, već ga toliko ljubi da je dao svoga Sina za spasenje svakog čovjeka. U utjelovljenju, zemaljskom životu, smrti i uskrsnuća Sina Božjega vrata između Boga i čovjeka, između neba i zemlje otvorena su jednom zasvagda’.
Da bismo pobijedili ravnodušnost Papa Franjo potiče nas na izgradnju vlastitog srca po mjeri Srca Isusova, i kaže: ‘Imati milosrdno srce ne znači imati slabo srce. Tko želi biti milosrdan treba čvrsto, postojano srce: zatvoreno napasniku, a otvoreno Bogu. Srce koje dopušta da ga pronikne Duh Sveti i da posvuda nosi ljubav braći i sestrama. I konačno: siromašno srce, koje je svjesno vlastitog siromaštva i besplatno se daje drugima’ (http://www.ika.hr/index.php?prikaz=vijest&ID=166930 – 28.01.2015 | 09:59 | IKA D – 166930/1- Poruka pape Franje za korizmu 2015).
Neka napor ove korizme, po zagovoru Bezgrješnog Srca Marijina, bude na putu odgoja plemenitog srca u svima nama. Amen.