1 Bog, neizmjerno savršen i blažen u sebi samome, u naumu čiste dobrote, slobodno je stvorio čovjeka da ga učini dionikom svoga blaženog života. Zato je Bog uvijek i posvuda bliz čovjeku. On ga poziva i pomaže mu da ga traži, da ga upozna i da ga ljubi svim svojim silama. On sabire sve ljude, koje je grijeh raspršio, u jedinstvo svoje obitelji, Crkve. To čini po svom Sinu koga je u punini vremena poslao kao Otkupitelja i Spasitelja. U njemu i po njemu Bog poziva ljude da postanu, u Duhu Svetom, njegova posinjena djeca i tako baštinci njegova blaženog života.
2 Da taj poziv odjekne po svoj zemlji, Krist je poslao apostole koje bijaše izabrao i dao im nalog da navješćuju Evanđelje: “Pođite dakle i učinite mojim učenicima sve narode krsteći ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga i učeći ih čuvati sve što sam vam zapovjedio! I evo, ja sam s vama u sve dane – do svršetka svijeta” (Mt 28, 19-20). Jaki tim poslanjem, apostoli “odoše i propovijedahu posvuda, a Gospodin surađivaše i utvrđivaše Riječ popratnim znakovima” (Mk 16, 20).
3 Oni koji su uz pomoć Božju prihvatili taj Kristov poziv i slobodno na njega odgovorili, bili su i sami nošeni Kristovom ljubavlju da posvuda u svijetu navješćuju Radosnu vijest. To blago primljeno od apostola vjerno su čuvali njihovi nasljednici. Svi su Kristovi vjernici pozvani da ga prenose od pokoljenja na pokoljenje, navješćujući vjeru, živeći je u bratskom zajedništvu i slaveći je u Liturgiji i u molitvi.[1]