Kršćani Istoka slavili su od 4. stoljeća spomen svih svetih mučenika 13. svibnja ili u nedjelju nakon Duhova. Rimski car darovao je papi Bonifaciju IV. (608-615) velebnu građevinu rimskog Panteona, koji već sto godina nije služio kao poganski hram. Papa je 13. svibnja 609. dao na 28 kola prenijeti kosti mučenika iz katakombi, sahraniti ih u Panteonu i posvetio je tu građevinu u crkvu svih svetih mučenika. Kroz sto godina razvilo se štovanje svetaca koji nisu mučenici, pa je papa Grgur III. (731-741) u bazilici sv. Petra na vatikanskom brežuljku dao sagraditi kapelu svih svetih. U njoj su se slavili svi sveti l. studenoga.
Papa Grgur IV. (828-844) odredio je da se u cijeloj Crkvi slavi jedan spomen svih svetih, i to 1. studenoga. Povjesničari kažu da je jedan od razloga za taj datum (a ne 13. svibnja) bolja mogućnost ishrane hodočasnika koji su dolazili u Rim.
Smisao svetkovine vidimo u molitvama dana: u zbornoj ističemo da zajedno slavimo zasluge svih svetih i prosimo da nam Bog udijeli veće obilje svoga milosrđa što je više naših zagovornika u nebu.
U darovnoj prosimo da se zauzmu za naše spasenje sveti koji su već postigli besmrtnost. U popričesnoj molimo da kao putnici na zemlji napredujemo u svetosti.
Saborska obnova donijela je novo predslovlje ove svetkovine u kojoj je istaknuta povezanost Crkve na putu zemaljskom sa svetima u nebu, koji su Crkva na cilju nebeskom: “Danas slavimo tvoj sveti grad, svoju domovinu, nebeski Jeruzalem; ondje te zauvijek hvale preobraženi udovi Crkve, naša braća i sestre u slavi; onamo u vjeri i mi putujemo, ohrabreni njihovim zagovorom i primjerom.”